Ključne točke kontrole kvalitete u industriji kiselih gljiva

Strogo identifikujte sortegljiveulazi u fazu obrade. Budući da se različite vrste gljiva razlikuju po hemijskom sastavu, teksturi i ukusu, potrebno je osigurati da vrste gljiva koje se koriste za kiseljenje ispune očekivanja. Na primjer, za neke vrste divljih gljiva koje mogu sadržavati toksine, kao što je Amanita muscaria, treba koristiti profesionalne morfološke i molekularno biološke metode za njihovu identifikaciju kako bi se spriječilo miješanje otrovnih gljiva u proces prerade.

Provjerite svježinu i integritet gljiva. Kape svježih gljiva trebaju biti pune, a škrge trebaju biti uska i bijela ili svijetlo smeđa, bez očiglednog vešanja ili promjene boje. Sve gljive sa znakovima štetočina i bolesti (kao što su crvotočini ili tački) ili mehanička oštećenja mogu utjecati na kvalitetu kiselih gljiva i treba ga ukloniti.

Uspostaviti stabilan i pouzdan kanal za nabavu. Surađuju sa uglednim i kvalitetnim uzgajivačima gljiva ili dobavljačima, te zahtijevaju od dobavljača da pružaju kvalitetne izvještaje o sirovinama za sirovine, uključujući testne rezultate pokazatelja kao što su ostaci pesticida i sadržaj teških metala. Na primjer, za kupovinu Bisporusa Agaricus, potreban je uzgajivači za pružanje evidencije o korištenju visoko toksičnih pesticida i izvještaja o testiranju teških metala koji ispunjavaju nacionalne standarde.

Nasumične inspekcije se provode na kupljenim gljivama. Sirovi gljive se uzorkuju u određenom omjeru (poput 10% - 20% po seriji) za provjeru njihovih fizičkih i hemijskih pokazatelja i mikrobioloških pokazatelja. Fizički i hemijski pokazatelji uključuju sadržaj vlage (općenito vlažni sadržaj svježih gljiva iznosi između 85% - 95%), sadržaj proteina itd.; Mikrobiološki pokazatelji uglavnom provjeravaju ukupan broj bakterija, kalupa i kvasca, koliformnih brojeva itd.